Drug design: Optimising chemical structure
Zrinka Rajić, Ivana Perković · 2010
Glavni cilj u dizajniranju lijekova je napraviti takav lijek koji ce se apsorbirati u krvotok, ucinkovito stici do mete u organizmu, biti dovoljno stabilan da preživi dovoljno dugo, te se eliminirati iz organizma u prihvatljivom vremenu. Međutim, lijek s najboljim svojstvima vezanja i najsnažnijim interakcijama s metom ne mora nužno biti najbolji lijek u praksi. Da bi lijek dosao do svog cilja u organizmu, mora savladati mnoge prepreke. Zato su razvijene brojne strategije u dizajniranju lijekova koje pomažu u savladavanju tih prepreka. Jedan od nacina za postizanje produljenog djelovanja lijekova koji se prebrzo izlucuju iz organizma je modifikacija njegove strukture koja vodi povecanoj otpornosti na kemijsku i enzimsku razgradnju. To se može postici sterickom zastitom onih skupina koje su osjetljivije na kemijsku i enzimsku razgradnju (esteri, amidi manje), elektronskom stabilizacijom osjetljivih skupina bioizosterom, kombinacijom te dve metode (stereoelektronska modifikacija), blokiranjem metabolizma lijeka uvođenjem skupina koje ce stititi to mjesto od ucinka enzima, ukljanjanjem ili zamjenom skupina osjetljivih na metabolizam, njihovim pomicanjem unutar molekule i promjenom metabolicki nestabilnih prstenova. Međutim, lijek otporan na metabolicke promjene može se predugo zadržavati u organizmu i uzrokovati razlicite nuspojave i /ili toksicnost. U tom slucaju u molekulu ljekovite tvari uvode se skupine osjetljive na reakcije biotransformacije ili skupine podložne kemijskoj razgradnji pri fizioloskim uvjetima.